U javnoj raspravi o CGO-u najviše se govori o lokaciji, prometu i utjecaju na okoliš. To su važne teme, ali postoji još jedno pitanje koje se prečesto gura u drugi plan, iako je zapravo jedno od najvažnijih: što ostaje nakon obrade otpada, u kojim količinama i kamo to dalje ide?
U rješenju Ministarstva i pratećoj dokumentaciji prikazana je bilanca ulaznih i izlaznih tokova otpada po godinama. Za 2029. godinu navodi se da bi nakon obrade nastajalo oko 34.724 tone GIO 1 (RDF) i oko 81.933 tone GIO 2 (SRF). Zbrojeno, to je više od 116.000 tona goriva iz otpada godišnje, dakle količina koja je toliko velika da nikako ne može biti tretirana kao usputni tehnički nusproizvod.
To otvara vrlo ozbiljno pitanje: gdje će to završavati, pod kojim uvjetima, kojim rutama i s kakvom sigurnošću da sustav može kontinuirano funkcionirati? Jer ako projekt generira desetke tisuća tona materijala koji treba redovito preuzimati, skladištiti, transportirati i oporabiti, onda je legitimno pitati što se događa kada bilo koji dio tog lanca zakaže. U istoj dokumentaciji spominju se skladišni kapaciteti, kontrolirani procesi i potreba za urednim upravljanjem, ali za građane to nije dovoljno kao općenita formulacija. Ljudi žele znati konkretno: tko preuzima taj materijal, kamo ga vozi, koliko često i što ako se pojave zastoji.
Ovdje nije riječ o tome da se projektu unaprijed pripišu najgori mogući scenariji. Riječ je o tome da se odbije logika u kojoj se najteža pitanja svode na fusnote. Ako nešto nastaje u količini većoj od sto tisuća tona godišnje, onda to nije detalj. To je jedan od temeljnih elemenata projekta. I upravo zato zahtjev za jasnim, vjerodostojnim i javno razumljivim planom nije pretjerivanje, nego minimum odgovornosti.
Grad Zagreb projekt predstavlja kao ključnu komponentu modernizacije sustava gospodarenja otpadom i važan korak prema zatvaranju Jakuševca. To može biti politički cilj. Ali nijedan cilj ne bi smio biti izgovor da se prešute otvorena pitanja o tome što će se događati s ogromnim količinama goriva iz otpada koje će sustav proizvoditi svake godine.
Ako ne znamo dovoljno jasno gdje završava ono što izlazi iz sustava, onda još ne znamo dovoljno ni o samom sustavu.